Veličanstveni Skradinski buk ponovno je dom barskoj kornjači

Strogo zaštićena vrsta barska kornjača (Emys orbicularis) nakon dugog izbivanja sigurno je utočište pronašla podno najdulje europske sedrene barijere: potvrđena je stalna prisutnost odrasle i dviju mladih jedinki.

 U Nacionalnom parku „Krka“ barska kornjača ima idealne uvjete za život. Najbrojnija je na području srednjeg i gornjeg toka rijeke Krke, osobito uz obale pokraj manastira Krka: rit podno Carigradske drage njezino je važno stanište. Zahvaljujući smanjenju broja posjetitelja, uzrokovanog pandemijom bolesti COVID-19, barska kornjača se nakon dugo godina vratila i na područje Skradinskog buka. Mjera zabrane kupanja na Skradinskom buku dodatno je smanjila pritisak na vodeni ekosustav pa je ove godine zamijećeno i polaganje jaja. Prirodna su staništa barske kornjače stajaćice i sporotekuće slatke vode bogate vegetacijom, kao što su jezera s muljevitim dnom, lokve, rijeke, kanali, poplavne šume i bočate vode. S obzirom da je hladnokrvna životinja, odgovaraju joj mirna mjesta na kojima se može sunčati, najviše panjevi i stijene.

Barska kornjača strogo je zaštićena svojta: štite ju Zakon o zaštiti prirode, Direktiva o zaštiti prirodnih staništa i divljih biljnih i životinjskih vrsta Europske unije (Direktiva o staništima) i Konvencija o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska konvencija). Emys orbicularis ciljna je vrsta ekološke mreže Natura 2000, područja očuvanja značajnog za vrste i stanišne tipove HR2000918 Krka i okolni plato. Naziv Emys potječe od grčke riječi „emys“ (ὲμύς), što znači „slatkovodna kornjača”.

Osim danju, barska kornjača aktivna je i noću, kada lovi i pretražuje okolinu, ali se nikad ne udaljava od vode. Hrani se pretežito beskralješnjacima, najčešće kornjašima, puževima, račićima, gujavicama i punoglavcima, rjeđe vodozemcima i manjom ribom, a najmanje vodenim biljem. Ima tvrd oklop, spljošteniji nego kod kopnene kornjače i malo širi na stražnjoj strani. Kod populacija na Mediteranu oklop je dug petnaestak centimetara. Na prednjim nogama ima pet dobro vidljivih prstiju s kandžama, a na stražnjim četiri, između kojih su plivaće kožice.

Mužjak i ženka lako se mogu raspoznati, prije svega po veličini: ženke su veće od mužjaka. S rastom životinje, rastu i pločice koje prekrivaju karapaks (gornji) i plastron (donji dio oklopa). One formiraju zone prirasta, s pomoću kojih se može odrediti, brojenjem prstenova, starost jedinke. Poput godova na drvetu, rastu u koncentričnim prstenovima šireći se iz jednog kuta. Rast uvelike ovisi o tome u kakvim klimatskim uvjetima kornjača živi, pa je tako zimi ili za sušnog perioda usporen. U sezoni nepovoljnoj za rast pojedini dijelovi prstenova suze se i potamne, a u povoljnoj se prošire. Drugi činioci koji utječu na brzinu rasta jesu spol, osobine staništa, tip prehrane i dostupnost hrane.

Barska kornjača za odlaganje jaja bira kopnene prostore s pjeskovitom podlogom, bogate potrebnom hranom i sigurne od predatora. Kod nje je prisutna tzv. temperaturno ovisna determinacija spola embrija: jaja inkubirana na temperaturi ispod 25 °C razvit će samo mužjake, a ona inkubirana iznad 30 °C samo ženke. Omjer mužjaka i ženki zbog različitih uvjeta u prirodi tijekom dana i noći uglavnom bude 50:50. Barske kornjače dosežu spolnu zrelost od šeste do osme godine, kad narastu do duljine od oko 12,5 cm. Tad ih se smatra potpuno razvijenim odraslim jedinkama. Razvoj im je osjetljiv, a ovisi o ekološkim, genetskim čimbenicima, dostupnosti hrane i kvaliteti staništa. Najstariji zapis o prisutnosti barske kornjače u „Kerki“ kod „Scardone“ datira iz 1780. godine (u djelu Pietra Nutrizija Chrisogona Notizie per servire alla storia naturale della Dalmazia).