Basic HTML-Version
Autohtone ili izvorne vrste biljaka pripadaju
određenoj regiji ili ekosustavu. Njihova prisutnost
rezultat je isključivo prirodnih procesa, bez
čovjekove intervencije, pa imaju vlastiti prirodni
raspon rasprostranjenosti u kojemu se smatraju
autohtonim. Izvan tog prirodnog prostora vrste se
mogu naći zbog djelovanja čovjeka pa se tada
smatraju unesenim ili introduciranim vrstama.
Autohtone vrste nisunužno i endemične.
Područje Nacionalnog parka „Krka“ obiluje
brojnim autohtonim biljnim vrstama pogodnim za
primjenu u uređenju zelenih površina, kako onih
unutar granica Parka, tako i za područja koja
gravitiraju rijeci Krki. Autohtone biljke daleko su
bolje prilagođene uvjetima staništa. Njihovo
održavanje znatno je jef tinije budući da su
prilagođene skromnim uvjetima rasta (manjku
plodnog tla, vode i sl.) pa će dobri rezultati biti
postignuti bez mnogo truda. One doprinose
očuvanju biološke i krajobrazne raznolikosti jer
njihova prisutnost pomaže pticama, leptirima i
sličnim životinjama, kojima daju hranu i zaklon.
Izbor bilja u hortikulturi izravno utječe na identitet
prostora, stoga je veoma važno koje biljne vrste
odabrati, bilo da se radi o pojedinačnom drveću,
drvoredu, ukrasnomgrmlju ili niskom raslinju. Osim
što bojom i mirisom često daju obilježje kraju u
kojem rastu, autohtone biljke oduvijek su
zastupljene u tradicijskim vrtovima, koji tako
oponašaju prirodni biljni pokrov. Uređenje zelenih
površina u Parku temelji se na odredbama Zakona o
zaštiti prirode koje ne dopuštaju unošenje stranih
alohtonih vrsta u zaštićena područja. Stoga se
uvijek odabiru karakteristične biljke određenog
područja Parka, iako je teško naći sadnice
Primjena autohtonog bilja
u hortikulturi
autohtonog bilja jer rasadnicima nisu komercijalno
zanimljive. Zahvaljujući novim trendovima u
hortikulturi, da se sve više pažnje pridaje prirodnim
vrijednostima i oponašanju okolnog staništa,
autohtone vrste dobivaju na vrijednosti i
popularnosti. Tako se za sadnju na sušnim
područjima s visokom ljetnom temperaturom
preporučuju primorsko smilje (
Helichr ysum
italicum
), aromatični, srebrnastosivi niski
polugrmići, koji rastu i u skromnim uvjetima, i
ljekovita kadulja (
Salvia officinalis
). Stari Rimljani
kadulju su smatrali svetom biljkom. Osim ljekovitih
svojstava, kao i većina aromatičnih biljaka, vrijedna
je medonosna biljka. Uz kamenje može se saditi
krški vrisak (
Satureja montana
), polugrmić, koji
početkom jeseni cvate bijelim cvjetićima. Odlična je
medonosna i jedna od najstarijih začinskih biljaka.
Za pokrivanje tla vrlo je dobra majčina dušica
(
Thymus vulgaris
), je je niskog rasta pa gotovo puže
po tlu. Ima snažna antiseptička svojstva. Stari
Egipćani koristili su je za balzamiranje.
Od grmolikih autohtonih vrsta često se sade
lopočika ili lemprika (
Viburnum tinus
) i lovor (
Laurus
nobilis
). Lopočika je samonikli vazdazeleni grm koji
raste u šumama bora i hrasta crnike. Cvjeta zimi
ružičasto-bijelim cvjetovima. Dobro podnosi rez pa
je pogodna za živice. Lovor ili, kako ga u našim
krajevima nazivaju, javor, vazdazeleno je grmoliko
stablo pogodno za živice. U starom Rimu vijencem
od lovorova lišća krunjene su glave ratnih
pobjednika i pjesnika. Odatle naziv laureat. Od
grmova često se sadi i lijepi zimzeleni grmplanika ili
maginja (
Arbutus unedo
). Raste kao grm, ali i kao
nisko stablo, prepoznatljivo po crvenkastoj kori
koja se ljušti u uzdužnim prugama. Plod planike
ZAŠTITA
18 BUK
- ZAŠTITA